23.11.2009., ponedjeljak
Industrija ratnih igara iliti pijani moroni
Fascinira me naprosto količina oružja na našim ulicama. Doslovno svaka šuga iliti „no good mother fucker“ može nabaviti geveru, bombu ili takozvanog „automata“ i laprdat naokolo i forsirat pravdu! Ono, jebem mu! Ne bih se osvrtao na tu svima iole poznatu temu da se igrom slučaja ne nađoh okružen prekomjernom zloporabom oružja. Opet! Što je zapravo najgore!
Kolega s posla je dobio dijete. Suviše mlad za moje poimanje roditeljstva, no njegov izbor. Tako je prošle subote njegova relativno svježa supruga sa limačicom stigla doma nakon nekoliko dana u rodilištu, a ne znam jeste li upoznati sa običajima u nas kada se dogodi baš to. Čemu dugujemo tu tradiciju ne znam no u slučaju dolaska majke s djetetom doma okupe se svi lokalni hahari, kolege, susjedi, prijatelji, rođaci i ine spodobe te vandaliziraju posjed obitelji s prinovom. Riječ je o čistom barbarskom činu kojeg nisam vidio dalje od Pitomače na istok odnosno Vrbovca na zapad. Pale se automobilske gume, a nerijetko i čitavi automobili do te mjere da država izdaje posebno hidrometeorološko izvješće lokalnim avioprijevoznicima. Obijaju se kontejneri proizvođača i obrađivača papira te se nabavljaju nevjerojatne količine otpadnog papira kao i što se unište stotine i stotine jastuka ne bi li se dvorište sretnih roditelja zasulo papirima odnosno perjem do koljena gledajući razinu zasutosti. U nekim ruralnijim krajevima uobičajeno je zidove kuće ukrasiti svakojakim samo ne suvislim natpisima, okačiti gusaka na objekt HEP-a (banderu) pa čak i medom namazati sve što se namazati može. Prilikom svega navedenog pije se mnogo alkohola, siluju žene pa i poneki kilaviji momčić. Zbog toga idem u teretanu zadnje vrijeme…
No, na takozvanom „sipanju“ kod mog kolege nije bilo baš tako divlje. Tek desetak vreća otpada se razasulo po dvorištu. Deseci živčanih slomova ukućana i nestašica alkohola kao i žena za zvjerstvo bili su dovoljan znak da odemo svojim putem dalje. Ovaj događaj se zbio na pola puta Bjelovar – Križevci te se nakon kraćeg vijećanja odlučilo. Idemo u Bjelovar jer ono… Križevci?! Gdje je to? No, potkrala nam se kardinalna pogreška. Nitko nije ukalkulirao u našu putanju lokalni bircuz slikovitog naziva „Zlatne kočije“ koji nam se eto našao na putu. To mjesto inače slovi kao leglo nemorala i sirovih strasti. Traktori na parkiralištu, živa muzika te 3 glasa za nasuprot mog jednog protiv. Kao čovjek koji poštuje izbor većine morao sam poći s momcima, a iskreno živo me zanimalo kako žurke toga tipa izgledaju.
Ne znajući običaje lokalnog stanovništva uletio sam u srce plesa poznatijeg kao „kolo“ te mi je trebalo bar 2 sata da se probijem van. Ja lijevo, oni lijevo… Mater im sitnu… Tada naletih na vidno alkoholiziranog ex djelatnika koji je gorio od želje da mi pokaže svoj pištolj kojeg je krio za pojasom. Alkohol, ekstaza i osjećaj da sam čelnik HDZ-a, kojih je mimogrede bilo neštet, je brzo splasnuo. Nisam kukavica no ne mogu se osjećati mirno pokraj oružja. Pogotovo na mjestu gdje ne treba mnogo da se potegne pištolj na nekog.
Nakon što ga pitah koji će mu ku… pištolj odgovori momak ne suviše bistro:
- Pa šta?! I zaštitari nose pištolje – pokazujući mi prstom na zaštitare objekta koji su sa vidljivom nelagodom nadzirali razdragano mnoštvo
Ne vidim ništa dobro u nošenju pištolja, noža, bombe, katekizma ili nečeg opasnog kao navedeno sa sobom na mjesta gdje se okuplja mnoštvo ljudi sa ciljem da se unište od alkohola sumnjivog porijekla nošeni srcedrapajućim stihom Mile Klitića ili koga već. Pogotovo ne priznajem takva jadna objašnjenja. Ne postoji opravdanje! Čovječe, pa zaštitari nose pištolje da se obrane od Vas morona koji nosite pištolje sa sobom. Zamislite samo kako bi bilo da se hrpica od 20 imbecila neukih zakrvi na takvom mjestu i krenu pištolji i noževi pa tko bih zaustavio… Grozno mi je to vidjeti i osjećati se tako nemoćno. Grozno mi je ovisiti o raspoloženju lokalnog kretena koji me ispod oka gleda samo zato što me ne poznaje. I onda jedan moj djelatnik još zašlata njihovu omiljenu konobaricu a.k.a. Mica the cica. Ono… Jedva smo izvukli živu glavu!
Priznajem, popijem i ja. Zabavljam se, veselim, ali nikada mi nije palo na pamet nositi sa sobom sredstva razračunavanja. Niti mi je palo na pamet družiti se s oružjem. Ljudi moji čemu! Pa dovoljna je sekunda da se uništi ne jedan već nekoliko života. Nerijetko onih koji se slučajno zateknu na krivom mjestu u krivo vrijeme. Pa ako želiš izložit svoj život pogibelji izazivajući otvoreni sukob i potezanje oružja, kretenčino, ostani doma i gledaj RTL. Nemoj nas ostale ugrožavat! Kad ćemo već jednom naučiti?!
|
- 11:40 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
12.10.2009., ponedjeljak
Koraci
Ti i ja vrlo lako možemo plesati dok nas glazba prati. No što će biti jednom kad nastupi muk? Kad nam uši prokrvare od tišine. Hoćemo li postati jedni od onih? Onih… Što satima mogu govoriti, a da pritom jedno drugome ne kažu zapravo ništa. Sve više sumnjam da su glazbu i stvorili ne da bi uživali već da bi se sklonili od tišine. Ne, draga! Ne ti i ja! Mi… Mi se moramo ljubiti…
…
- Ako išta mrzim više od kiše ponedjeljkom to su onda zli patuljci na monociklima! – promrmljah suviše pijan da bih se uopće sjetio zašto pijem, ali svejedno vedrog izraza lica svojskog samo meni. No nitko se nije udostojio niti pogledom me ispratiti. Svejedno… Ionako sam ovdje sve dok me ne izbace.
- Čemu otezati stvari, Vi kurvini sinovi… - ponovno se oglasim kao drogirani velški reper te se bocom nabacim na hrpu mladića što sjediše svojim poslom.
Već slijedeći tren sitan šljunak mi stade ispadati iz starog sakoa od tvida te se zaputih dalje. Ta, tko su oni?! Kao da nema drugih bircuza niže niz ulicu. Ionako je Bog stvorio pijance da ružne žene ne ostaju same.
…
Sjever je uvijek sjeverno. Točno! No ne raste mahovina uvijek na sjevernoj strani debla. Potrebno je bilo sakupiti pozamašan broj onih što su se izgubili u divljini slijepo vjerujući mahovini ne bi li se to dokazalo. Taman kad pomisliš da znaš sve i da si otkrio kome vjerovati, a kome ne, doznaš da malo što zapravo je onako kako ti se čini. Tako lako se izgubiti slušajući možda i dobronamjerne savjete dobronamjernih ljudi. Ne treba ti mnogo da se tvoj sustav vrijednosti poljulja i raspadne kao beskoristan. Valja ponekad izgubiti svaki smisao. Sve što poznaješ i svaki orijentir i krenuti ispočetka. Jer…
…kako ćeš znati jesi li pronašao pravi put ako se nikada nisi ni izgubio?!
|
- 14:53 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
30.09.2009., srijeda
Keksploziv Koestlin
Drniš je jutros potresla šokantna vijest. Kuloarima, točnije oba lokalna kafića, je prostrujala zamalo skandalozna vijest kako je njihov sugrađan estradnog imena Željkić Pederkić (23) ratni vojni invalid i nosioc svih odlikovanja iz rata te izumitelj guzočepa s okusom ananasa trudan ni manje ni više nego sa Mirnom Berend. Jutros smo ga uhvatili raspoloženog za razgovor u stričevoj autolakirnici. Poslušajmo što nam je Željkić rekao:
- Ma kaj god! Ma nisam uopće trudan. Premda bi me Mirna i mogla napumpati. Tak mi je muškobajanjasta, kaj ne?!
Dodao je potom zanimljivi sugovornik kako se učlanio u lokalni ogranak XXX sranke (hadeze naravno) jer kako kaže:
- Ima ih tak lepih, ono! Mene mogu uvijek poharat! (hihot, hihot) Zacopal sam se sam tak u onog, kak se zove, Stipe Smrdiš. Boksač onaj ili kaj već... Tak bi mu papal pakšu, ono...
Ova šokantna vijest je potpuno zasjenila krvavi prošlotjedni obračun ozmeđu Jon Bon Jovija i Massima Savića. Sukob je, podsjetimo se, izbio nakon što se spomenuti dvojac nije mogao usuglasiti oko toga tko je veći Talijan. Nakon kraćeg sukoba ispred turbo cool urbanog lokala "Anto Poglavica" Jon Bon Jovi je sjeo na svog plavog ponkija marke ROG i odvezao se prema selima sa pretežitim srpskim stanovništvom dok se Massimo ženinim Renaultom 4 odvezao preko ruba litice.
Ovo je prijepis zadnjeg izvještaja jedne nacionalne germanske tv kuće čiji su novinari pronađeni u zagrljaju samoubojstva ugušeni smogom svog ispuha u njihovom službenom vozilu nedaleko Ogulina. Otkrio ih je i pritom načeo lokalni medvjed B. (2,5) od prije poznat lovačkom društvu Fazan iz Tounja.
R.I.P.
Zdrav razum i osnove novinarstva!
|
- 20:10 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
28.09.2009., ponedjeljak
Humanitarije
Stajavši za sudoperom i perući posuđe najfinijim deterdžentom koji se može kupiti novcem gospodin začuje škripu vrata te topot malih nogu. Okrene se brišući ruke te ugleda svoga školarca kako juriša prema njemu vičući:
– Oče, oče! Shvatio sam što želim biti kada odrastem!
– Što dječače?
– Homoseksualac kao i ti!
Na tren mu se orosi oko te čvrsto prigrli sina nošen osjećajem ponosa.
– Sine... Otac će ti biti presretan! Hajde potrči k njemu i obraduj ga.
Te ga uputi ocu, načelniku općine ispred demokršćana, koji je baš nešto radio u vrtu. Tek što mališa potrči van slika se zamrzava i u kadar ulazi M. M. Kovač te zavapi ispod brka:
– Hvala ti moj dobri anđele...
I onako zgrčenog lica iz pojasa izvuče startni pištolj kojeg je otuđio atletskom klubu Split te se opet rani u rame. Odmah po padu njegove trupine na tlo oprano sredstvom protiv bakterija vrhunske kvalitete u kadar uz škripu guma ulaze Bojana Gregorić i Zdravko Škender sa veoma ozbiljnim zamalo zabrinutim pogledima te iznose poruku. Naizmjence!
Zdravko: - Trknimo se šupcima i spriječimo trgovanje kineskim automobilima pri kurdskoj gay zajednici. Još danas!
Bojana: - Pozivom na broj 060/×××-××× još danas donirate 6,80 kuna za kurdsku gay zajednicu i dječju bolnicu u Klajićevoj te time omogućujete vožnju liftom onima kojima je to najpotrebnije i utočište koalama u Australiji koje su stradale u požaru opustošenim krajevim.
Zdravko: - U cijenu nije uključen PDV!
Na to se pomalo pridiže M. M. Kovač te kroz bolni jauk ipak smogne snage izreći:
- Hvala!
|
- 11:29 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
16.09.2009., srijeda
Krepaj Frano Lasić
Kad jednom postanem oronuli i ogorčeni starčić, inventar lokalnog bircuza, ne potpuno upišan, no ne i potpuno suh, prepun besmislenih priča i kritika, vrsni poznavaoc svega i svačega nitko mi vjerojatno neće vjerovati da se dogodilo i ovo. Stoga osjećam potrebu sada Vam napisati jedan od najdražih mi događaj. Sada dok sam koliko toliko vjerodostojan, pri zdravoj pameti i ne sasvim upišan.
Nekoć davno dok još bjeh mlad…
Tvrtka moga oca je radila vodoinstalaterske radove u jednom zatvoru u neposrednoj blizini Bjelovara. Točnije mijenjali smo klonje! Ne bih volio govoriti o kojoj je ustanovi riječ čisto zbog zaštite ljudi koji tamo rade i zbog zaštite njihove privatnosti. No, iskoristio bih priliku i pozdravio Boška iz Šandrovca, čuvara u tom zatvoru, i njegove dvije klinke, Anita (8) i Leona (6):
- Di si Bole?! Kako je? Je l' još uvijek imaš onog zelenog golfa BJ – 437 – AU?
Nego, da se vratim temi. Za vrijeme trajanja radova velik dio ćelija je bio privremeno ispražnjen zbog sigurnosti radnika i njihove opreme što je sasvim logično. Svaki dan smo se podvrgavali rigoroznim sigurnosnim provjerama. Moglo bi se reći da je sve bilo po P.S.-u! Tada sam zapravo po prvi puta vidio kako izgleda jedna kaznionica iznutra. Zatvorenike doduše nisam imao prilike vidjeti zbog više navedenih fizičkih barijera i rješenja. Bio je to zanimljiv posao moram priznati.
Reklamacija je bila zanimljivija…
Zamalo mjesec dana kasnije dobili smo dojavu o jednoj uništenoj klonji te sam se javio dobrovoljno da odradim tu navodnu reklamaciju. Ono, sitnica! Tada nisam znao da je sranje, doslovno, bilo na katu sa ženskom populacijom. Čim sam došao na ulaz u kaznionicu upoznali su me sa situacijom te upozorili što da činim u bilo kojem izvanrednom događaju. Do tada su svi radovi već bili završeni pa je kaznionica radila punim kapacitetom, ali svejedno pomislih:
- Ljudi, riječ je o ženama?!
Dva dobro naoružana čuvara se samo nasmijaše pogledavši se međusobno. Tada sam shvatio da nešto nije u redu! Ćelija u kojoj sam trebao zavrnuti nekoliko otpuštenih vijaka je bila ispražnjena zbog moje sigurnosti no ostale su bile krcate. Čim smo ušli u taj hodnik počelo je nabijanje po vratima ćelija, vrištanje i zazivanje. Hodao sam, ne baš sasvim ugodno, između dvojice čuvara. Zatvorenice (žene, djevojke, mahom udovice) su nenormalno divljale i vikale... Sve glasnije i glasnije! Uglavnom su vikale čuvarima da im daju mene da se malo poigraju! Doduše ne baš tim riječima!
Ćelija u kojoj sam trebao raditi je bila otvorena, a iz okolnih je dopirala sve glasnija buka i galama. Doslovno! Stotine i stotine napaljenih ili što već žena je doslovno rasturalo zgradu. Ogromna čelična vrata na pojedinim ćelijama su doslovce škripala kao da će popustiti svakog časa. Strah je već sada bio sve prisutan! U jednom trenu jedan od čuvara je čak nazvao sa hodničkog interfona šefa osiguranja da ga pita za mišljenje jer je stanje izgledalo kao dobro organizirani izgredi!
Nakon što je spustio slušalicu okrenuo se kolegi i rekao:
- Morat ćemo ispraznit odjel! Bit će sranja!
Tad se okrenuo prema meni, progutao knedlu i rekao:
- Mali, tebe ćemo zatvorit u ćeliju na par minuta. Tu ćeš biti najsigurniji!
Ni ne pitajući me za mišljenje krenuše zatvoriti golema čelična vrata ćelije sa mnom unutra dok su u pozadini napaljene babe već zamalo preuzele zatvor i nahrupile na mene u želji da me… Što već! Prije nego se vrata zatvoriše potpuno jedan od čuvara je dobacio:
- Sretno!
Sjećam se da sam pomislio samo jedno!
- WTF?!!!
Usr'o sam se od straha! Zatvorili su me u ćeliju iz koje ne mogu pobjeći sve ni da moram, a da stvar bude gora vrata se otvaraju samo izvana gdje i jesu napaljene žene koje žele samo mene! Tko bi ikada rekao da će me biti strah toga?!
Sjedio sam nekih pola sata na krevetu ćelije, a buka na hodniku se postepeno stišavala. No ipak svako malo se začula buka na vratima moje ćelije praćena vriskom i ženskim glasovima. Sjedio sam, znojio se, strepio… Nakon nekog vremena je buka sasvim utihnula i ona dva grmlja su se ipak sjetila doći po mene. Uz sve one neplaćene kazne ne bih im mogao zamjeriti i da su me i ostavili tako neko izvjesno vrijeme.
Vidno šokiran sam krenuo prema izlazu s odjela dok su se ova dvojica samo smijala smeđoj fleki na mojem kombinezonu u razini kukova. Priznajem da mi fakat nije bilo svejedno. Jedva sam čekao da odem iz zatvora. Dobro se sjećam šefa osiguranja koji se očito zabavio mojom patnjom jer je bio izuzetno vedar dok sam se odjavljivao. K'o sad se sjećam što mi je samo kratko uz podsmjeh dobacio:
- Žene…
Tad mi je sinulo! Pa da, jebote! To su žene! Prave pravcate ženske žene koje ja kao oličenje heteroseksualnosti obožavam! Uspio sam napaliti ili što već stotine i stotine žena do te točke da su zamalo razbile pola zatvora ne bi li došle do mene samo svojom pojavom - opet. I to potpuno odjeven! Što bi tek bilo da sam se prošetao odjelom u kupaćem?! I na kraju mi jednostavno ne preostaje ništa drugo doli zaključiti:
- Ja sam predmet požude i žene me obožavaju!
To je, naravno, odavno poznata činjenica. No vođen tom besprijekornom logikom dolazim i do slijedećeg zaključka:
- Krepaj Frano Lasić, ti ultimativni ljubavni stroju, jerbo ja sam tvoj nasljednik!
|
- 13:06 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
16.07.2009., četvrtak
Super 'erojska priča
- Šta si ti?!
- Zdravko Atomac!
- Je l' to neka fora ili... - dobaci moj kolega iz izborne komisije
- Ne, ozbiljno, ja sam Zdravko Atomac! Superheroj iz naroda! Talivši svoj srp i čekić na plinskom plameniku za potrebe stvaranja križa dogodila se velika eksplozija te sam ja postao superheroj...
- Da, da, da, da... Sve ok! - prekinuh tu protuhu - Zvat ćemo te za minutu!
Blago zatečeni pojavom tog novaka u halji i sandalama na prijemu u akademiju za super 'eroje svemira i priobalja zatražismo stanku. Čovjek Čovječja ribica, Misteriozni član Haeselesa i ja, Vodoinstalater. Čovjek može podnijeti samo toliko toga...
Tako izađosmo mi na balkon budućeg rodilišta u Splitu, pošto imamo koncesiju na spomenuti objekt do 2012. godine, da malo predahnemo. A svake godine jedno te isto... Stotine novih kvazi super 'eroja želi postati članom ceha super 'eroja svemira i priobalja. Prošle godine sam se izvukao na giht, ali ove godine... Jebi ga! Mora nekad i mene zahvatit rad u izbornoj komisiji.
Čovjek Čovječja ribica se kao i uvijek mutavo migoljio u svom uglu prostrane terase, Misteriozni član Haeselesa je paranoično čitao program koalicijskih partnera, a ja sam jeo jaffa kekse i gledao more u daljini zadubljen u neka egzistencijalna premišljanja... Kad odjednom!
Mrak se prostre nad zgradom od sjene koju je bacao veliki svemirski brod koji se nadvio nad njom. Sve što sam stigao izustiti je bilo:
- Dijasporanci!
I zgrada je već bila zamalo uništena! Odmah smo zauzeli gard kao istinski super 'eroji te smo spremali kontra napad. Osim Misterioznog člana Haeselesa koji je dovršavao neke koalicijske pregovore...
Prvi se na napad odvažio Čovjek Čovječja ribica svojim takozvanim napadom pregleda unutarnjih organa. Zapravo veoma neobična super osobina ako smijem dodati. Uperi si ručnu svjetiljku u leđa i onda svojim vrlo jasno prikazanim unutarnjim organima kroz ionako proziran trup plaši neprijatelje. Nisam ga nikada pitao je li mu to upalilo...
Nisam ni stigao pitati ga pošto su iz svemirskog broda izletjeli deseci Dijasporanca te zgrabile Čovjeka Čovječju ribicu i vratili ga u NP Krka. Sve je ostalo na meni pošto je Misteriozni član Haeselesa ostao zarobljen u nesuvislim koalicijskim odnosima.
Znao sam što mi je činiti! Izvadio sam svoje močne rock&rollcange iz ionako tijesnog trikoa i navalio k'o Max na diviziju. Ukratko, išamaravši barabe s lijeva i zadihtavši barabe s desna našao sam se oči u oči sa najvećim zlotvorom u čitavom svemiru, vođom svega što je tobože desno i bivšom ministricom svega i svačega... Žena - čovjek!
Nakon kratke i silovite borbe, nekoliko upućenih amandmana i nekoliko provokacija na aktualnom satu našao sam se na izmaku snage. Ovo zlo je bilo suviše jako za mene i moje nadljudske moći! Ništa neočekivano! Jedino takva spodoba je i mogla poraziti Velikog Lopužu, prijašnjeg vođu Dijsaporanaca, u direktnom dvoboju.
U jednom trenu držala me jednom od svojih ruku čvrsto za vrat iznad ruba zgrade, jasno sam mogao vidjeti svoju vikendici odavde, te rekla zastrašujuće muškim glasom:
- Nećemo dizati PDV na 24%! Muahahahah! Bar ne još! - te me baci u ponor sa zgrade ceha super 'eroja
Probudio sam se kasnije toga dana u šoku i nevjerici na rehabilitacijskom odjelu akademije za super 'eroje. Prepun crijeva i cjevčica. Dobro, i toplomjera! Osjećao sam da nije gotovo! Ne smije biti! Tada sam zgrabio medicinskog brata za vratnik, koji je prolio desetak uzoraka urina po meni, i povikao:
- Zovite mi Vesnu Parun! Ovo nije gotovo...
|
- 14:26 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
30.06.2009., utorak
On/off
Bože, hvala!
Imam oči, dvije ruke i noge.
No gdje je moje on/off dugme?
Bože,
ne pada mi na pamet da se ubijem
niti rastrojstvo
da učinim samoubojstvo.
Da hrabro legnem nasred pruge.
Već zanima me samo
gdje je moje on/off dugme?
Bože, nevolja teška,
more me emocije čudne.
Sve te dosadne sreće i tuge.
Stoga ugradi mi, molim,
on/off dugme!
Makar mali potenciometar
da mogu pojačat svoje emocije
onda kad pomislim da
biti ću sretan!
Bože, ali ako
i ne bude druge
zadovoljit će me sasvim
obično on/off dugme!
Bože, druže nebeski,
pokloni mi to, prijeko potrebno,
on/off dugme
da znam kako vratiti se
među sve ostale ljude.
Monolog iz, nadam se do jeseni gotove, kratke drame na kojoj sam počeo radit ovih dana. Sporedni lik, Grgur Plinski, se obraća Bogu.
|
- 09:41 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
15.06.2009., ponedjeljak
Gtičja pripa
Ulazeći u peti dan plovidbe novonastalim morem Noa izađe na palubu svoje arke u svojim speedo gaćama da ugrabi malo ranojutarnjeg sunca, da promrsi užegla muda i opsuje činjenicu što se morao tako rano ustati da nahrani marvu kao i svaki normalni asistent Boga u velikom vodenom masakru. Osim žena! One ujutro trljaju oči pošto nemaju muda. Dan je bio prekrasan! Vodena prostranstva dokle ti oko seže! Arka je na svome putu za Žigljen samo nježno odguravala trupla nesretno utopljenih koji su već lagano počeli izranjati na površinu zbog plinova koji su nastajali u njihovim utrobama uslijed raspadanja trupla... Predložak za sve ljubavne priče koje će kasnije nastati!
Ubrzo zatim probudi se mali Nenad i hitro istrči ocu na palubu jer je mališana najviše veselilo čišćenje staja u potpalublju i hranjenje sveg životinjskog svijeta uparenog na arci. Nenad se naravno ne spominje u Bibliji ili inim spisima zbog činjenice što je bio mališa bio Noin fačuk ostavljen mu u nasljeđe nakon kratkog i burnog izleta u avanturu sa lokalnom frizerkom. Nju su kamenovali, a malog baš nisu previše spominjali kroz povijest. Tako se simpatično razroki Nenad i Noa uputiše u potpalublje nahraniti živinu kad odjednom li jedna od svinja stane kašljati kao Mate Mišo Kovač nakon nastupa ili bilo kakvog fizičkog napora.
- Super… – ironično izusti Noa – Samo nam je još to trebalo!
- Što se događa sa svinjama, oče? – upita razroki Nenad začuđen dosad neviđenim ponašanjem svinji
- Šta bi se događalo?! Jebali smo ježa, eto šta se događa! – odbrusi Noa vidno uzdrman situacijom.
Nije Noa od jučer ipak. Stari je on jebač! Prati on teletekst dovoljno dugo da zna koja kladionica ima najbolje koeficijente i što je to svinjska gripa. Tada opali ovom svom pizdeku čušku po glavi i doda:
- Trk sad mali gore kod matere i reci joj nek' izvadi noževe, nek' stavi vodu na peć, a u natkasliću mi imaš cigare pa i njih donesi. – te još jednom svojim odlučnim glasom zaustavi potrčalog mladića
- I probudi si braću jebem te razrokog!
|
- 16:20 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
22.05.2009., petak
Post – O - poto
O čemu da vam pišem dragi moji ljudovi?!
Moram nešto napisati! Volim pisati i nisam već dugo ništa napisao i imam veliku želju napisati neku dirljivu, izmišljenu ili ne, ljubavnu priču koja bi mnoge blogerice i ine virtualne frendice natjerala da kažu:
- Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! Kako slatko! Taj Marko je baš nježan i romantičan, a navodno je istina da ima ogromnog!
Te bi im po čitanju gaće spale same pa bih ja samo pokupio svoja harač, ono što kao alfa (romeo) mužjak zaslužujem jer tvrdnja, gore navedena, je i više nego istinita.
Da Vam pišem možda o tome kako sam još malo napredovao u političkom smislu te će se od sad pa do isteka ovog mandata na spomen gradskih očeva grada Bjelovara okretati i moja mala glavica po kojoj je rasla travica. Tko je išao po njoj i tko je stao te što su ti radili tamo nije važno! Važno je samo da moj trud i angažman unutar Foruma mladih kao i SDP-a Bjelovar nije ostao nezapažen. No, tek sad počinje pravi posao. Držite mi fige da budem dobar i dosljedan ideala za koje sam se i do sad zalagao i borio!
Da Vam možda ukratko napišem svoje viđenje o pojavi svinjske gripe? Dakle, ukratko! Umjetno stvorena bolest sve ne bi li se popunili džepovi moćnih farmaceutskih lobija. Koji su baj d vej prvi najjači uz lobi proizvođača šerija i malinovca! Savjet! Vidite li svinju sa paketom maramica ili svinju koja vas na autobusnoj stanici uvjerava da zna kako Vam je odlučnim korakom se udaljite u nepoznatom, smjeru do prvog liječnika ili ljekara!
I taman kad pomislite da ovaj post ne može biti veća pušiona ja ću Vas iznenaditi, pogotovo grupaciju sa početka posta, te ubaciti i završni dio. Dio koji govori o njoj! O njoj… O njoj koja zapravo ne zna koliko mi je jaka i važna. O njoj koja je odavno važnija od mog života. O njoj koja je svi životi i sve što poznajemo. Ona odlučuje o svemu, a opet… Kao da nema dovoljno "elana" u njoj da bi se usudila tražiti što zaslužuje i kao da zato ne izlazi na izbore. Da, govorimo o njoj naravno! Velikoj masi ljudi koja ne izlazi na izbore i koja pušta da određena trećina odlučuje i njezinoj sudbini.
Ili možda ne pišem o njoj, neodlučnoj masi?! A mislim, o kome drugom bih mogao pisati! Nije da ja imam neki društveni život…
Sad opet svi navalite na komentare i buditi oduševljeni kao i uvijek jer ste me na to Vi i navikli te mi ostavite milijun identičnih komentara tipa:
- Baš ti je cool blog! Navrati do mog! Kissić!
Ne Borise, 48 godina, Sl. Brod, od prije poznat policiji, neću ti posjetiti blog! Ti poremećena osobo…
Stvarno misliš da mi je blog cool?!
|
- 12:53 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
06.05.2009., srijeda
7
Nakon toliko godina izbivanja ona se vratila u Bjelovar. Onako, da obiđe roditelje i to. Baš slučajno na dan povijesne pobjede demokracije u mom gradu. Tada, te 2009., samo radili zajedno u tom izbornom stožeru. Zajedno, sa mnogim drugim divnim ljudima, smo gradili san! Onda je odlučila odrasti i otići dalje za svojim snovima. Sada je negdje na obali. Ima čovjeka svog života, gotov fakultet i živi kako želi. Ona mi je bila prijateljica!
Uistinu prava prijateljica! Znala je sve o meni, pa čak i ono što ni sam nisam znao. Nikada ništa intimno između nas se nije dogodilo da ne bi bilo zabune! Jednostavno sam s njom mogao razgovarati. Sve dok nije otišla. Uz sva tehnološka čuda nastojanje da ostanemo u kontaktu nije se obistinilo. Događa se… Ništa nije trajno! I sad nakon 7 godina si uzima za pravo nazvati me. Gnjaviti me i nadoknađivati propušteno.
Tako smo sjeli u jedan kafić u koji nekada ne bi ušli niti pod prisilom. No tada smo bili drugi mi! Mlađi, nespretniji… Pitanja su se počela redati na obje strane. Nakon samo kratke početne nelagode i poneke neugodne šutnje razgovor se poveo kao nekada. Upravo nošen nostalgijom i pričama o tada. Sa nekada prešlo se na danas, te logičan slijed događaja. Usporedba naših života te koliko odstupaju od nekada zacrtanih.
- Još se baviš politikom?
- Da! Znaš da sam ja takav… Ti si u struci ili?
- Da, sestra i ja!
- Super…
Pitanja su se izmjenjivala sve tako nekako dok nije pitala ono što nije trebala…
- Još uvijek ne pušiš?
- Da…
- Zbog nje? – te se počne smijati kao da je riječ o bilo kojoj drugoj temi
Titraj oka, pauza i stanka, te gutljaj vode…
Već dugo me nitko nije pitao ništa za to. Već godinama je nitko nije spomenuo… Svi vezani uz nju su pobjegli odavno. Ili od mene ili od rutine malog grada. Moja brada, sjetan pogled i blagi osmjeh te status lokalnog boema već godinama nisu bili postavljeni pred pitanje o njoj. Ne mogu reći da sam je zaboravio, no ne mogu reći da razmišljam o njoj. Otišla je. Čemu se mučiti? Tad slažem sebi...
No ona je smatrala da o tome možemo razgovarati pa smo razgovarali koliko smo razgovarati mogli. Uglavnom sam odgovarao potvrdno ili nisam odgovarao. Bez besmislenih objašnjenja i zaključaka koji ionako ne bi promijenili ništa. Sve tako dok nije spomenula kako je nisam trebao pustiti. Sve dok nije rekla da smo trebali biti najbolji jer smo bili nešto posebno. Tek tada… Bolan grč u želudcu postane potreba da kažem nešto. Isprovociran tako, povišenog glasa, temperamentnije…
- Pustio sam je upravo zato jer je tako htjela! Uvijek sam radio sve ono što je željela jer je zaslužila sve što je mogla dobiti. I više od toga! Kada to više nije uključivalo mene pustio sam je bez riječi. Pustio sam je… Pustio sam je jer sam je volio! I kako se ti usuđuješ doći tako i pitati me takve gluposti o njoj?! Od kud ti pravo da me podsjetiš na nju? A ne znaš da ne prođe dan da ne požalim što sam je pustio. Ne prođe dan da ne požalim što joj nisam slomio krila i prizemljio je uza se…
- Oprosti nisam htjela…
Pokuša me prekinuti u mom ispadu jer je shvatila koliko mi je to još uvijek bolna tema, no ja se tada već počeh smirivati sam.
- Ne prođe dan da se ne sjetim kako ona sada leti visoko iznad svijeta baš onako kako je uvijek željela i tada se zamislim nad sobom i shvatim da bih je opet pustio da ona tako poželi. Opet bih slomio svoje srce… Jer… Jer je nikada nisam prestao voljeti. I ne bih mogao uskratiti svijetu taj prizor… Prizor nje, sretne, u letu iznad svijeta… Opet bih je pustio...
Do tad uspješno prebrođene neugodne tišine zasjeni jedna velika. Čemerni trenutak, tup pogled na kap vode koja je sama ostala na dnu čaše. Shvatio sam da je znala nešto o njoj i zapravo mi je to htjela prenijeti. Nisam joj to dopustio. Ne zanima me gdje je i kako je! Dovoljno mi je da znam da je tamo negdje. Dovoljno mi je da znam kad pogledati u nebo i vidjeti kako brodi nebeskim plavetnilom baš onako kako je htjela.
Skrenuli smo opet ne neke teme. Tek toliko da ne šutimo glupo. Lokalna politika, brakovi i razvodi i sport… Sport je uvijek dobra tema za izbjegavanje istine. Uskoro, priveli smo naš razgovor kraju. Više-manje uspješno. No, sreo sam je još jednom u Bjelovaru prije nego li je otišla nazad na obalu. Pozdravio, ispratio… I opet ostao sam u svom gradu kojeg volim. Sa nadom da me nitko slijedećih 7 godina neće ništa pitati o njoj. Čemu? Ja ionako nisam važan! Ne, pored nje…
|
- 10:37 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
